Mi smo unutra, negdje iza lišća, i samo kromoksidna zelen svojim dodirom s okerom uspostavlja vezu s izblijedjelim izgubljenim suncem, jednako kao i sa žutilom močvarne groznice,koja nas (tercana)svakog trećeg dana potresa, mučeći nas u međuvremenu slikama što ih pamtimo iz davno obećanog prospekta raja na Zemlji . Uz takvu Šiškovu šumu sada su ušle zvijeri koje šumi i pripadaju.  “Šuma im mat“, rekao je Držić.
U niši stoji vučica na optuženičkom mjestu zločina ,vučica zatorna što svojim mlijekom truje ,a svojim čeličnim kanđama razara meso i kosti.
Šiško se na ovim slikama otkriva kao angažiran slikar koji zbog toga ne mijenja svoj osvojeni svijet nego ga samo nadopunjuje potrebnim, dodatnim simbolima.   Drvo se ne nosi u šumu. Sjetite se Crvenkapice!

Luko  Paljetak